PAMUKKALE I HIERAPOLIS

0Pamukkale u prijevodu znači Pamučni dvorac. To je jedinstvena u svijetu prirodna snježno bijela formacija kalcija, nastajala tisućljećima od vapnanačkih vrućih izvora. Pored neopisive ljepote voda ima i ljekoviti učinak, pa su još stari Rimljani ih koristili kao toplice. Danas su Pamukkale pod zaštitom UNESCO-a i popularna turistička destinacija.

Pamukkale
Ovaj prirodni fenomen se stvarao 14.000 godina i proteže se nekoliko kilometara po okolnim brdima. Vode nema dovoljno za sve to pa se posebnim kanalima preusmjerava i pušta da ravnomjerno teče svuda pomalo. Kupanje je strogo zabranjeno. U jednom dijelu je dozvoljeno prošetati bos. Kako je vrlo sklisko, svako malo malo netko padne i moguće je se i ozlijediti  na oštre i tvrde rubove. Pogled odozgo ili odozdo je zaista fenomenalan. Ispod su napravljeni brojni hoteli gdje se u bazenima sa sivo-zelenkastom termalnom vodom može kupati. Temperatura joj je 38oC, ali mnoge će odbiti boja i oni će izabrati klasični bazen sa prozirnom plavkastom bojom vode. Tu smo i prenoćili i pogledali kako se pleše trbušni ples.


Hierapolis
Do samih bijelih kaskada je antički grad Hierapolis, najpoznatiji po dobro očuvanom kazalištu iz 2. Stoljeća poslije Krista, rimskim termama, ostacima Apolonova hrama, Nymphaeumu i gradskim vratima. Malo je toga ostalo. Po svuda su ostaci vodovoda koji je vijugao između kuća. U muzeju se može vidjeti kako je grad nekada izgledao i mnogobrojni kipovi. Brojio je 150.000 stanovnika i mnogi stari i bolesni su tu dolazili produžiti svoj život ljekovitim kupkama. Egipatska faraonka Kleopatra je vjerovala da će je 10 minuta kupanja podmladiti 10 godina. Nažalost mnogi stanovnici koji su došli izliječiti svoje boljke su uglavnom tu i skončali, pa grad ima najveće antičko groblje pronađeno bilo gdje u svijetu. Ipak i danas je moguće uživati u Kleopatrinim termama, posebno izgrađenom bazenu u obliku ruševina. Voda koja se pije pospješuje probavu, ali je preporuka vodiča biti jedan metar od WC-a kada se popije.


Denizli
Pamukkale se nalaze kod grada Denizli, nekada najsiromašnije oblasti u Otomanskoj imperiji. Grad se tada zvao Tunguzli jer je bilo mnogo divljih svinja, a kod nas je poznat kao Tunguzija. Danas je to moderan grad sa 570.000 stanovnika, jedan od industrijskih čuda ili tigrova Anadolije kako vole reći. Centar je tekstilne industrije i tu mnogi poznati brandovi imaju svoje tvornice. Veliki je univerzitetski centar sa mnoštvom mladih. To je regija i sa dobrim vinima. Zaštitni znak grada je pijetao i nalazi se posvuda po gradu. Slavan je po tome što počinje kukurikati rano ujutro i može kukurikati 30 sekundi u komadu a onda padne u nesvijest. Tu smo ručali na periferiji u restoranu za turiste. Mnogo je takvih restorana na cestama. Nudi se tipična turska kuhinja na bazi jela od povrća i kebab, te neke tipične slastice, mada je hrana u hotelima daleko bolja.


Taurus
Pamukkale su sastavni dijelovi kružnih tura južne Turske ili izleta iz poznatoga ljetovališta Antalija. I mi smo stigli odatle vozeći se preko planinskoga lanca Taurus (bik), koji se proteže gotovo cijom dužinom uz Sredozemno more. Legenda kaže da je bio jedan siromašni mladić, koji se stalno molio bogu da postane bogat. Konačno mu je ispunjena želja, te je oženio kraljevu kćerku i dobio ogromno stado krava i bikova u miraz. Bio je neko vrijeme sretan i zadovoljan. Uskoro je opet počeo moliti da bude još bogatiji i moćniji, što je razljutilo boga, pa je okamenio njegovo stado i stvorio planinski lanac Taurus. Putem smo gledali šume i goleti ali i obrađena polja na visoravni. Uz cestu se prodavalo sve što uspijeva, a najviše tikve, nešto  poput budimke, koja se mnogo jede u Turskoj. U povratku smo opet ručali u jednom restoranu, gdje je bilo za kupiti svega.

Ćilimi
Dio svakoga turističkoga aranžmana je posjeta centralnom skladištu za prodaju turskih tepiha, koje se nalazi baš na putu Pamukkale – Antalya. Iako ne namjeravate ništa kupiti morati ćete ući i pogledati zaista zanimljivu i duhovitu prezentaciju, gdje ćete naučiti kako i od čega se prave tepisi. Turska je pored Irana najveći svjetski proizvođač. Turski tepisi jedini u svijetu imaju dva čvora i po tome su izuzetno cijenjeni. Izrađuju ih žene u kući uz obavljanje svakodnevnih kućanskih poslova. One imaju veoma tanke i osjetljive prste. Država potiče mlade djevojke da uče tehniku izrade i ne dozvoljava da ova tradicija i zanat propadnu. Izrađuju ih od pamuka, vune i svile. U centru će uživo demonstrirati kako se dobija vuneno i svileno vlakno, kako se boji prirodnim bojama i kako se tkaju. Najstariji tepih je tu napravljen prije 2500 godina, mnogo prije dolaska Turaka. Svileni su veoma tanki i lagani i mogu imati i do 1600 čvorova po cm2. Zato su ih beduini imali u svojim šatorima na podu. lako se se prenosili, a zmije se nisu mogle kretati po njima jer su veoma skliski. Nakon obilaska maloga muzeja uslijedila je prezentacija pedesetak vrsta tepiha i potjera za kupcima. Nema cijena i sve se svodi na cjenkanje, a ako upitate za neku cijenu pokušavati će Vam prodati njih nekoliko ističući prednosti i pomalo skidajući cijenu. A cijene su uglavnom i nekoliko tisuća eura, što ne čudi jer za neke tepihe treba  i nekoliko godina da se izrade. Svaki tepih ima svoj broj i ime i sliku žene koja ga je tkala. Ako nemate novaca kod sebe možete plaćati u ratama od kuće. Tepih kada je kupljen šalje se na Vašu adresu besplatno. Ako Vam se ne sviđa možete ga donijeti nazad i zamijeniti za neki drugi uz povrat novca točno onoliko koliko ste dali. Naime stari tepisi će se popraviti ako treba i prodati po još višim cijenama ili će završiti u muzeju. Međutim moram reći da su nas na povratku naši carinici iznenadili detaljno pretresali tražeći tepihe, zlato jakne i kožne jakne i naplaćivali carinu svima koji su kupili.


This entry was posted in Azija, Pamukkale i Hierapolis, Putovanja, Toplice i wellness, Turska and tagged , . Bookmark the permalink.

Odgovori