MOSTAR

OLYMPUS DIGITAL CAMERAMostar, najveći grad Hercegovine, grad Emine i jedne od najljepših ljubavnih pjesama Alekse Šantića. Grad poznat po svome veličanstvenom mostu, izgrađenom 1568. godine, koji je ponosno stajao skoro pet stoljeća dok ga jedan veliki ratnik nije odlučio uništiti topovima 1993.godine. Srećom svjetska zajednica se zgrozila tim činom i skupila novce za njegovo obnovu 2004. godine. Danas ponosno spaja dvije obale Neretve, a hrabri mladići mogu dokazivati svoju muškost skokovima u hladnu vodu sa njegovog vrha.


U Mostar sam stigao u sklopu posjete Sajmu gospodarstva  u organizaciji Udruženja obrtnika Rijeka. Dočekala nas je kiša. Mostar je za vrijeme zadnjeg rata bio podjeljen na zapadni hrvatski i istočni muslimanski ili bošnjački dio. Grad je dijelia široka cesta, a tragovi borbi su prisutni svuda. Kažu da Mostarci ne vole pričati o tome, ali se ipak svako drži svoje strane grada. Svako ima svoj univezitet i svako uči po svome planu i programu u školama, a često su dvije škole pod jednim krovom. Donacijama i privatnim kapitalom se uglavnom polako obnavlja. Na mjestu srušene stare crkve iz 1886.godine, Hrvati su napravili novu  i veću crkvu i franjevački samostan. Pored je zvonik visok 108 metara, koji se vidi iz svakog dijela grada. Zanimljivo je da je u tom sklopu i parking gdje se mogu najjeftinije parkirati auti i autobusi i  brzo stići do svega dvjestostotinjak metara udaljenoga staroga mosta.
U starom gradu se smjenjuju trgovine suvenira i ugostiteljski objekti.  Iza mosta  na rječici Radobolja, pritoci Neretve je Kriva ćuprija, kopija mosta u malome. I ona je bila srušena u ratu i obnovljena. Podno novoga mosta u Neretvi se nalaze ostaci staroga. Ostavljeni su kao svjedočanstvo na suluda vremena. Iako je hladno i kiši, na mostu dva mladića skupljaju od turista 25KM (13€) da jedan od njih skoči u hladnu Neretvu. Mislite u prvi trenutak da se šale, ali dečko obučen u ronilačko odjelo to zaista radi. Kažu da to rade cijele godine i zimi.
S obe strane mosta su kule i prekrasan pogled na obe obale. Uostalom slike će reći same. Vodič nas je odveo u Mehmed pašinu dažmiju. Nije velika, niti impozantna kao one u Istambulu. Sahat kula iz 1630 godine sa satom koji se čuo na tri sata hoda, memorijalni muzej i kuća Džemala Bijedića se nalaze jedno do drugoga. A onda stari dio zamjenjuje novi. S obzirom da smo žurili na sajam ostalo je bilo samo vremena za brzinski ručak i da se kuša begova čorba sa bamijama i sudžukice u somunu , roštiljske kobasice juneće ili teleće, glavno da su bez svinjetine.

Kako je bilo na Sajmu gospodarstva pogledajte ovdje.



This entry was posted in Bosna i Hercegovina, Europa, Putovanja. Bookmark the permalink.

Odgovori