SARAJEVO

OLYMPUS DIGITAL CAMERASarajevo je zvanično glavni grad Bosne i Hercegovine, mada to u praksi ne djeluje često tako. To je grad bogate prošlosti i prepun je mnogih kulturnih spomenika raznih epoha. Sjetimo se vremena Turske imperije i Baščaršije, Austrougarske i atentata Gavrila Pricipa čime je počeo Prvi svjetski rat, socijalizma i Olimpijade, demokracije i najkrvavijeg rata kojeg moderna ljudska povijest pamti.


U grad smo stigli u nedjelju predvečer i nakon smještaja u hotel i večere prošetali do grada. Grad uglavnom pust, otvorene samo ćevabdžinice i pokoji dućan suvenirima. Sutradan ujutro smo započeli zvanični obilazak sa lokalnim vodičem. Kako je hotel udaljen 850 metara iznad Baščaršije, obilazak smo započeli prolaskom kroz “mahalu”, stari dio grada gdje se živjelo i živi i danas. Da bi naselje dobilo ime, morao je imati 50 kuća, džamiju, česmu sa vodom, mekteb (osnovnu školu), magazu (trgovinu). Ime je dobijao glasanjem svim mještana po najbogatijem, najpoštenijem, najljepšom i slično. Kuće su morale biti na kat, udaljene 50 metara jedne od druge sa svojom okućnicom i baštom i sve su morale imati pogled na Baščaršiju. Sada to više ne izgleda tako, jer su kuće nabacane jedna na drugu, pa prozor sobe jedne gleda u kupatilo druge, a o pogledu na grad ni govora.
Na Kovačima, kako samo ime kaže, nekada su bile kovačke radionice. Više ih nema, ali je zato tu niklo mezarje, veliko ratno groblje  na mjestu nekadašnjeg parka. U Mahirovoj pekari mogu se kupiti dobre kifle i kruh. Stara je kažu 300-400 godina i u njoj se zanat prenosi sa koljena na koljeno. Nije jasno što onda znači natpis na njoj da se prodaje.
Iznad se nalazi Vratnik sa obrambenim zidinama i kulama. Posebno se ističe Žuta i Bijela Tabija zbog boje kamena od kojeg su izrađene 1808.godine. To su male osmatračke utvrde sa kojih puca pogled daleko na istok, koje su trebale biti prvi štit i odakle se slao glas da dolaze trgovci, karavane ili neprijateljska vojska. Danas Bijela Tabija postaje mjesto za heavy metal grupe  i okupljanja mladih za razne koncerte i performanse.

Potom smo se spustili na obalu rijeke Miljacke do Vjećnice izgrađene u vrijeme Austro-Ugarske. Morala je biti impozantna građevina da svima putnicima koji dolaze sa istoka bude prvo što će vidjeti. Pored toga morala je biti što prihvatljivija lokalnom muslimanskom stanovništvu, pa je projektant išao u Egipat po inspiraciju. I zaista sada kada je izvana obnovljena nakon ratnih razaranja, teško bi čovjek mogao pomisliti da ju je dala izgraditi Austro-Ugarska u pseudomaorskom stilu.  U vrijeme socijalizma bila je biblioteka sa 200.000 knjiga od čega je izgorilo u granatiranju 70%. Dio su uspjeli spasiti žitelji okolnih kuća spremivši ih u svoje podrume. Sljedeće godine se obilježava 100 godina od atentata na austro-ugarskog prestolonasljednika Ferdinanda i tada je predviđeno ponovno otvaranje Vijećnice, pri čemu će svirati Bečka filharmonija. Zanimljivo je da bi bila napravljena morala su se srušiti dva motela i jedna kuća. Vlasnik kuće nije se htio seliti na drugu stranu Miljacke, jer se pet godina ranije preselio na desnu stranu radi regulacije korita rijeke i tu izgradio novu kuću. Kada su ga ipak ubijedili, tražio je da se svaka cigla prenese i napravi sve identično i da mu se plati 500 dukata. Kuća se danas zove Inat kuća i nalazi se odmah pored mosta nasuprot Vijećnice. Danas je nacionalni restoran sa jelima i predmetima iz toga staroga vremena. Par stotina metara dalje u brdo, u okviru Sarajevske pivovare  je Pivnica sa velikim restoranom na kat. Specijalitet su sudžukica kobasice, a muzika je pijanista na klaviru. Kako u većini Baščaršije i užeg centra grada nema točenja alkohola eto prilike za provesti ugodnu večer.

Obilazak smo nastavili Baščaršijom što u prijevodu znači glavno mjesto gdje se trgovalo. Svaka branša je imala svoju ulicu i sve su zantlije tu imale svoje radnje. Danas se mnoge te radnje gase i zamjenjuju ih ćevabdžinice, burekdžinice, slastičarne i trgovine suvenirima. Mi smo probali ćevape u napoznatijoj kod Ferhatovića, legendarnog igrača Sarajeva i u Željo2, mada nećete pogreiješiti u bilo koju da uđete. Druga stvar što se mora probati je burek ispod sača (pod pekom) i to ako ima sa sjeckanom teletinom. Pazite u Bosni je burek isključivo od mesa, a ostalo su pite sirnica, zeljanica, tikvopita, krompiruša… Glavni trgić na Baščaršiji je onaj sa česmom Sebilj iz 1891.godine, zaštitnim znakom Sarajeva. Svuda u gradu voda je izuzetne kvalitete  i može se slobodno piti sa javnih česmi. Tu je i veliko jato golubova, koje hrane turisti kupujući kukuruz. Ono što kvari idilu su čopori od nekoliko pasa koji lutaju, kao i prosjaci što dosađuju vukući za rukav. U osmanlijsko doba svuda su bili hanovi izgrađeni za trgovce i putnike. To su velike kuće sa unutrašnjim dvorištem, gdje su u prizemlju bila skladišta, staje i mjesto gdje su trgovci mogli sjesti i sklapati poslove, a na katu sobe za spavanje i odmor. Jaka vrata hana su se noću zaključavala tako da su trgovci i njihova roba bili sigurni. Najpoznatiji je Morića han, gdje su danas trgovina ćilimima i restoran. 1531. godine izgrađena je najveća Gazi Husrev begova džamija i vakuf sa Medresom (današni teološki fakultet) i česmom. U njenom dvorištu izložba Konya (Turska)-Sarajevo. Pored je izgrađena Sahat kula sa satom, a nešto dalje je Bezistan sa mnoštvom trgovina. Nekada se tu trgovalo pamukom, a dana uglavnom suvenirima, srebrnim i zlatnim nakitom i bižuterijom. Oko glavnog ulaza je nekoliko slaštičarni. Jedna se zove Slatko ćoše, gdje su obavezno mladi na početku veze morali otići na kolače (šampita, krempita, baklava, tulumba, tahan halvu…), kako bi im život bio sladak.

U Sarajevu su uvijek živjeli skupa Muslimani, Hrvati, Srbi i Židovi, a to se svuda ističe i sada. Iako Sarajevo sve više skreće ka Islamu, pokušava se održati privid suživota. Pa tako u okviru zvaničnog obilaska posjećuje se i Pravoslavna crkva iz 1420.godine, Sinagoga i katolička Katedrala Srca Isusova i naravno najveća džamija. Prije rata u gradu je bilo 48 džamija, a sada ih je mnogo više jer su sva stambena naselja dobila makar po jednu.Trg i vječna vatra više nisu u zvaničnom programu obilaska grada. Upaljena je 6. aprila 1945. godine nakon oslobođenja Sarajeva na početku Titove ulice i gorila neprekidno 50 godina u znak sjećanja na oslobodioce grada od fašizma. Bila je ugašena za vrijeme opsade Sarajeva, od 1992. do 1995. godine, jer u gradu nije bilo plina. Na spomen ploču dodat je i tekst posvećen onima koji su branili Sarajevo tokom posljednje opsade. Prošetali smo se do Robne kuće i parka u kojem je podignut spomenik majci koja štiti svoje dijete.

Na obali na mjestu gdje je Gavrilo Pricip pucao i ubio austro-ugarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda 28.6.1914.godine. To je bio povod za Prvi svjetski rat. Na tom mjestu je i muzej posvećen tome događaju. Prvi drveni most preko Miljacke koji je vodio u katoličku četvrt spominje se još 1541.godine pod nazivom Latinski most. Poslije je izgrađen kameni, koje su bujice nekoliko puta rušile, pa zadnji od strane Austrougarske 1886. godine, koji je u opsada Sarajeva granatiran i srušen. Na sreću i on je obnovljen, a cijelo vrijeme isto ime je ostalo. Preko mosta se dolazi do parka , gdje je Austro-ugarsko plemstvo šetalo i slušalo valcere i polke u muzičkom pavilionu. Šetajući obalom ne može se ne zapaziti nova zgrada Likovne akademije, koja pomalo podsjeća na dvorac kakvog šeika. Ispred nje je jedan novi veoma zanimljiv most. Novi dio grada počev od Skenderije se obnavlja i užurbano gradi.  Svi se sjaćamo nebodera Momo i Uzeir, Hotela Holiday Inn, koji su opet isti. Nažalost nekada poznati Zemaljski muzej je zatvoren radi nedostatka novca za njegovo održavanje i plaće zaposlenima.

Poslije pauze za ručak ili bolje reći ćevape sa kiselim mlijekom (3,5€ 10 ćevapa u pola somuna + 1€ za čašu kiselog mlijeka) posjetili smo poznati tunel, prokopan ispod aerodromske piste aerodroma Butmir, za vrijeme opsade Sarajeva od strane JNA i četnika. Zahvaljujući entuzijazmu obitelji u čijem dvorišto je počinjao tunel, napravljen je mali muzej, koji je preuzela Federacija pod svoje. Za sada se može proći 25 dugim dijelom početka tunela, dok se planira sljedećih godina osposobiti prolazak malim vlakićem cijelom dužinom od 720 metara. Pod improvizirane nadstrašnice se može pogledati film o tom periodu, a oni koji žele mogu tunel visok svega 1,5 metara proći sa ruksakom punim cigla težine 30 kg, da se uvjere o kakvim se naporima radilo. Naravno može se proći i bez ruksaka. Ulaz se naplaćuje 5€.

Na kraju recimo da je put organiziralo i sufinanciralo Udruženje Obrtnika Rijeka, te da smo prešli 1200 km, prolazeći pored i obilazeći mnoge gradove u Bosni I Hercegovini i Hrvatskoj (Bihać, Jajce, Travnik, Sarajevo, Mostar, Međugorje, Imotski i Zadar). Mnoge je dojmilo veoma moćno industrijsko središte na potezu od Viteza do rijeke Lašve sa stotinama velikih i malih proizvodnih hala, mnoštvom trgovina na veliko, restorana uz obalu koji mogu primiti po nekoliko stotina gostiju. Ono što je viđeno, nadamo se da će koristiti obrtnicima u njihovom radu.




This entry was posted in Bosna i Hercegovina, Europa, Sarajevo. Bookmark the permalink.

Odgovori